Dnevnik.hr Ja ...
* Većina slika na ovom blogu su moje djelo, tako da.. ne kopirajte. Hvala. CREDITSdesign: murderscene |
* Epilog Sanjala sam ... jedan lik koji hoda uz mene i namreškava mi lice osmijehom. Toplinu njegove ruke u mojoj isprepletene prste klupe u prirodi duge razgovore. Ples tijela stapanje i pretapanje. Jedno volim te skriveno na usnama. Sanjala sam ... Ili nisam? Mislila sam da me iz jave ne mogu probuditi ... * Dok zatvaram oči, ja otkrivam novi svijet... * Nisi li osjetio da ti tlo pod nogama treperi? Sigurnosti nema kad je o igri s osjećajima riječ ... I zaista nam fali, malo tebi, malo meni Da bez problema uspijemo sve granice prijeć ... * Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko. A drugo je kad čezneš za nekim ko je kraj tebe. Tek je onda to to ...* Nemoj. Igraš se sa mnom kao sa lutkom na koncu. Njišeš mi rukama i nogama, vrtiš me kad stigneš. Nemoj. Smiješ mi se, upireš prstom u mene. Padam i posrćem ... Nemoj! Praviš se da ne razumiješ, a razumiješ sve. I to bi mi trebalo otvoriti oči, ali to tako ne ide. Jer kad ljubim, jer kad sanjam ... Ja držim oči zatvorene. * Sve bi da da si tu, barem jedan tren da vičnost bude ... * Ne osjećam potrebu opravdavati se, posebice ne onima koji me ne razumiju. Svakako, onima koji me razumiju, nije nužno opravdanje, već im je potrebna utjeha, pa nas jednaka potreba veže. Još uvijek u grču, koji će doživotno trajati, pridajem važnost sitnicama, da bih se mogla praviti da sam sretna. Svaki dan doživim krah, jedan trenutak u kojem me nema, u kojem uspomene zavladaju, pa me tako boli, toliko neopisivo boli, da vrištim i plačem i udaram. U glavi. Sve materijalne stvari svijeta, ostvarenje sna i svake, pa ni one najmanje željice, ništa od toga ne bi moglo nadoknadit gubitak ljudskog života, kojim se ne gubi količina ljubavi usmjerena prema toj osobi, već se dodatno pojačava, toliko da boli svaki dio tijela i duše, svaka suza, svaka neizgovorena riječ, toliko da samo misliš kada će ući kod vrata, kada će te zagrliti, kada ćeš joj ispričati što ti se danas dogodilo, nazvati je bako ... A toga nema. I nikad više neće biti. I to NIKAD ostavlja takav snažan dojam, konačni, da se osjetiš bespomoćno, samo, zauvijek samo, i počneš živjeti u uspomenama, jer su uspomene žive, i ona je živa u njima. I tako se izgubiš ... Kao da mi je netko iščupao srce. Prazna sam. * Idem tamo gdje je sve po mom. * Uvijek ti neki strahovi,
tek u korist bespotrebnog uzrujavanja. Razmišljanje o ničemu vodi ničemu zapravo, i besmisleno je gubiti snagu na to. No samokontrola je zajebana stvar, pa ponekad osjećam podrhtavanje ovog čvrstog tla, podrhtavanje ovih čvrstih nogu, podrhtavanje ovog čvrstog uma ... Gubim se povremeno i to je sve. Možda i moje lice krije lica još . . . * Ajde zbogom, nek ti je sritno od mene. * Kada pamet postane brža od jezika, kada razum ojača naspram srca, kako sakriti rastuću hladnoću? Zagovarajući prepuštanje, prepustila sam se neprepuštanju, silom prilika ... I koliko puta moram glasno viknuti 'ne' da uvjerim tebe da uvjerim sebe da uvjerim sve ostale da je sad stvarno ne, iako ... Kraj uvijek pogodi, bez obzira na nepostojeći početak. |